Konj koji se svake noći vozio liftom — i uvek se zaustavljao samo na jednom spratu

Počelo je kao glasina u stambenoj zgradi — nešto što su komšije šapatom prepričavale kasno uveče. U početku niko nije verovao. Ali onda je sve više ljudi počelo da tvrdi da su to i sami videli.

Svake večeri, tačno posle sumraka, u lobiju bi se začulo kucanje kopita. Stanari su u neverici posmatrali kako visoki, doratni konj mirno prolazi kroz staklena vrata. Nije paničio, nije bežao — samo bi njuškom pritisnuo dugme na liftu. Uvek isto.

Vrata lifta bi se otvorila, a konj bi ušao unutra i čekao da se vrata zatvore. Zgrada je tiho odzvanjala dok su se kopita blago čula o pod dok je stajao nepomično. A onda bi se lift zaustavio na desetom spratu.

Uvek. Bez izuzetka.

Tamo bi konj izašao i stao naspram jednog istog stana, nepomičan nekoliko minuta, kao da nešto ili nekoga čeka. Potom bi se okrenuo, ponovo pritisnuo dugme i vratio se dole — da nestane kroz izlaz u noć.

Niko nije znao odakle dolazi. U okolini nije bilo štala, niti je iko prijavio nestanak konja. Čak ni gradske službe nisu uspele da ga uhvate — svaki put kada bi ga pratili, jednostavno bi iščezao u mraku.

Neki stanari su šaputali da konj čeka čoveka koji je nekada živeo baš u tom stanu na desetom spratu — čoveka koji je posedovao konja pre nego što je misteriozno nestao. Drugi su govorili da je možda reč samo o čudnoj navici, životinji koja je naučila rutu.

Ali jedno je bilo sigurno: nikada nije išao ni na jedan drugi sprat. Samo deseti. Samo ta vrata. I nikada nije prestao da se vraća.

Like this post? Please share to your friends: