Komšinica je ponovo pozvala policiju.
Kaže — čuje se vrisak.
I stvarno, čulo se.
Ali ne od bola, ne od straha — već od daha.
Od onog daha koji se budi negde duboko, tamo gde su živeli strah, sećanje i napetost.
Soba miriše na lavandu i malo izgoreli vosak.
Stari tepih lepi se za kožu, vazduh je gust, kao da se u njemu rastvorilo sve — veče, jučerašnja briga i ja sama.
Napolju šum guma, negde u daljini laje pas.
Stojim u pozi ratnika, između sveta i sebe.
Udisaj — kao bljesak.
Izdisaj — i telo se izvija, oslobađajući se nevidljivih okova.
Iz grudi izlazi zvuk, divlji, pravi, ljudski.
Tako se, valjda, viče kada prvi put počneš da živiš.
Zvono na vratima seče prostor kao nož po staklu.
Stojim, dišem, ne mičem se.
Zatim — koraci, glasovi, škljocanje brave.
Dva mlada policajca stoje u hodniku — zbunjeni, ljubazniji nego strogi.
Jedan gleda oko sebe, vidi sveće, tepih, toplo svetlo.
Drugi pita nesigurno:
— Imali smo prijavu. Komšije kažu… da ste vikali?
Nasmejem se. Glas mi je još promukao od daha.
— Disala sam, kažem. Ponekad je to isto.
Ćute, ne znaju šta da napišu u izveštaj.
Iza vrata komšinica šapuće, premeće reči kao kamenčiće.
Verovatno joj je strašno — kako neko može da viče bez razloga?
Policajci odlaze, ostavljajući miris ulice i blagu nelagodu.
Tišina opet ispunjava sobu.
Ležem na tepih, slušam kako srce kuca — kao živa muzika negde u grudima.
Grad šumi, diše, živi svojim ritmom.
A ja ležim, raširena po podu, i shvatam — komšinica nije pogrešila.
Da, čulo se.
Ali to nije bio krik bola.
Bio je to krik povratka.
Joga, eto.
Krik u kome sam prvi put postala — ja.