Red u supermarketu sporo se pomerao. Ljudi su bili umorni, neki su gunđali, neki gledali u telefon. Kasirka — mlada, s upadljivim ružem i nervoznim tonom — kucala je proizvode brzo, gotovo ih bacajući preko skenera. Bila je subota uveče, kasa je zveckala od sitnine i nestrpljenja.
Kad je došla starija žena, u sivom kaputu i pletenom beretu, nastala je tišina. Na traci je bilo samo nekoliko stvari: hleb, puter, malo pirinča i mleko. Otvorila je novčanik i počela da broji sitninu, prstima koji su se tresli.
— Možete li malo brže? — rekla je kasirka s podsmehom.
— Izvini, dušo, slabije vidim… — tiho je rekla žena, ne dižući pogled.
Ljudi su se pomerali, neko je uzdahnuo, neko se nasmejao. Kasirka je prevrnula očima i glasno rekla:
— Naravno, uvek vam fali! Možda da to radite kod kuće, a ne ovde da pravite predstavu?
Žena je pocrvenela od stida.
— Izvinite, fali mi malo… Ostaću bez putera, u redu? — prošaptala je.
Kasirka je prezrivo sklonila puter.
— Sledeći! — viknula je.
Starica je pažljivo uzela kese i polako krenula ka izlazu.
Ali pre nego što je sledeći prišao, čuo se dubok glas:
— Znate li koga ste upravo ponizili?
Kasirka je podigla pogled. Pred njom je stajao muškarac u uniformi, neobrijan, umoran, s pogledom punim bola i dostojanstva.
— To je moja majka, — rekao je. — Radila je ovde dvadeset godina, u ovom odeljenju, dok nije obolela. A znate šta? Nikada nije pričala s ljudima kao vi.
Kasirka je problijedela, svi su ućutali.
Muškarac je izvadio novčanik, platio majčine namirnice i dodao puter.
— Mama, sačekaj me napolju, — rekao je tiho.
Zatim se okrenuo kasirki:
— Ponekad čoveku ne fali novac, već malo poštovanja.
Žena se okrenula, suze su joj bile u očima. Nije rekla ništa. Sin se samo osmehnuo. Ljudi su ćutali, neki spustili glavu.
Kasirka je dugo sedela, ne gledajući nikoga. Prvi put tog dana — bilo ju je sramota.
A starica, izlazeći iz prodavnice, stegla je sinovu ruku i šapnula:
— Ne ljuti se, sine. Najvažnije je da si tu. Ostalo su sitnice.
