Sunce je pržilo kao da želi da sprži sav život.
Reka je blistala zaslepljujuće — topla, mutna, prividno mirna.
Vazduh je drhtao, cvrčci su zveckali u trski.
Farmer je stajao na obali i gledao kako njegov pas Reks veselo skače oko vode.
To im je bio ritual — svako jutro, bez izuzetka.
Bacio je štap.
Reks je bez razmišljanja skočio, ostavljajući luk prskanja za sobom.
Farmer se osmehnuo.
Stari pas, ali isto srce — verno, toplo, živo.
Dok sve nije utihnulo.
Isprva je pomislio da se pas umorio.
Ali tišina je bila čudna.
Nije to bio mir — to je bilo čekanje.
Uozbiljio se.
Reks je stajao do grudi u vodi, nepomičan, gledajući u dubinu.
A iza njega — blagi talasić, previše pravilan, previše usmeren.
Farmer je zakoračio u reku.
Topla voda obavila mu je noge, mulj se lepio za stopala.
Mirisalo je na trulež i mulj.
— Reks! — viknuo je.
Pas je okrenuo glavu, oči — preplašene.
I u istom trenutku voda iza njega eksplodirala je prskanjem.
Vidio je samo senku — dugu, masivnu, klizavu, kao da je sama reka oživela.
Skočio je.
Hladnoća mu je probila grudi.
Zaronio je — i sve je nestalo: zvuk, svetlost, dah.
Pod vodom — zeleni magleni veo, pesak, mehurići.
Vidio je Reksa — pas se borio, gušio, oči pune panike.
Posegnuo je, uhvatio ga za krzno.
Ali je osetio — neko vuče na drugu stranu.
Snažno, neumoljivo.
Voda je ključala, tok kovitlao, u ušima tutnjava.
Okrenuo se — i video čeljust.
Ogromnu, sivo-bledu, sa zubima kao ekseri.
Oči — dve žute mrlje, prazne kao smrt.
Krokodil se kretao nečujno, ali svaki trzaj prolazio mu je kroz telo kao bol.
Vrisnuo je — pod vodom, bez glasa, iz očaja.
I povukao svom snagom.
Mišići su mu goreli, pluća kriknula, ali nije puštao psa.
Struja ih je vukla nadole.
Udario je nogom — u nešto tvrdo, živo.
Krokodil je pustio.
Za trenutak.
Iskoristio je to.
Gurnuo se naviše — i izronili su.
Vazduh mu je udario u grudi kao plamen.
Udahnuo je, zakašljao, zagrcnuo se.
Čuo je lajanje, šum vode, sopstveno ime — kao da neko viče iz daljine, mada nikog nije bilo.
Privukao je Reksa ka obali, ruke su mu drhtale.
Pas mu je klizio iz prstiju, mahao šapama, gušio se.
Stigli su do trave, pali na vreo pesak.
Telo mu se treslo od iscrpljenosti.
Ležao je, dišući teško, grudi su bolele.
Pored njega, Reks je disao — teško, ali disao.
Živ.
Okrenuo se na leđa.
Sunce mu je peklo oči, a iznad reke opet su svirali cvrčci.
Sve se vratilo u normalu.
Kao da se ništa nije dogodilo.
Samo reka, tiha i lenja,
a negde na dnu — dve žute tačke,
koje trepere u mutnoj dubini,
čekajući da mu ponovo vidi leđa.