Kada si mlad, lako je davati obećanja koja deluju nepoljuljivo. Veruješ da te vreme nikada neće promeniti, da će veza koju deliš s nekim trajati zauvek, nedodirnuta daljinom, godinama ili okolnostima. Upravo tako su se osećali Ema i Danijel one noći kada su sklopili svoj dogovor.
Bila je topla letnja večer. Sedeli su na staroj drvenoj klupi u gradskom parku, delili sladoled i smejali se bez posebnog razloga. Život je izgledao beskonačan. Danijel je uskoro odlazio na fakultet u drugu državu, dok je Ema sanjala o putovanjima po svetu. Oboje su znali da će ih naredne godine odvesti na različite strane.
„Za deset godina od danas,“ rekao je Danijel, urezujući datum na donju stranu klupe ključem. „Bez obzira na sve, nađimo se ovde.“
Ema se nasmejala, ali klimnula glavom. „Deset godina. Isto mesto, isto vreme. Ako zakasniš, duguješ mi kafu.“
Zapečatili su to osmehom i, na trenutak, poverovali da će svet stajati mirno dok taj dan ne dođe.
Deset godina je dug period. Emin život ispunili su putovanja, slomljena srca i odgovornosti o kojima te večeri nije mogla ni da sanja. Ipak, svih tih godina nije zaboravila obećanje.
Kada je dan konačno stigao, pažljivo se obukla, želela je da izgleda onako kako je želela da je Danijel vidi. Do parka je išla s mešavinom nervoze i uzbuđenja, čvrsto držeći telefon, iako je odolela iskušenju da ga pozove ili pošalje poruku. Magija dogovora bila je u tome što je ostao neizgovoren, neplaniran — samo je sudbina mogla odlučiti da li su oboje zapamtili.
Kada je stigla do klupe, srce joj je poskočilo. Još uvek je bila tu, izlizana, ali čvrsta, s urezanim datumom koji je Danijel ostavio. Prešla je rukom preko drveta i nasmešila se, kao da dotiče komadić njihove mladosti.
Sela je i čekala.
U početku, svaka figura u daljini ubrzavala joj je puls. Muškarac u odelu, trkač, pa čak i dečko s cvećem — na trenutak bi pomislila da je to Danijel. Ali svaki put bi usledilo razočaranje.
Sati su prolazili. Svetao dan pretvorio se u zlatno veče, a njega još nije bilo. Ema je iznova proveravala vreme, očajnički pokušavajući da zadrži nadu.
Upravo kada je htela da ode, stariji čovek u uniformi parka polako joj je prišao. Ruke su mu bile ispucale, lice izborano, ali oči su mu bile blage.
„Da li ste vi Ema?“ upitao je tiho.
Zaledila se. „Jesam… odakle znate moje ime?“
Čovek je posegao u kaput i izvadio kovertu. Papir je bio iznošen, kao da ga je dugo nosio sa sobom.
„Ovo je za vas,“ rekao je. „Jedan mladić mi je davno dao da predam osobi koja se pojavi danas. Molio me je da pazim.“
Ruke su joj zadrhtale dok je primala pismo. Na koverti je stajalo njeno ime, rukopis koji je odmah prepoznala. Danijelov.
Dah joj je zastao. Želela je da ga otvori odmah, ali deo nje se plašio onoga što će pročitati. Zašto nije on ovde?
Starac joj je uputio saosećajan pogled i otišao, ostavivši je samu s kovertom.
Drhtavim prstima, Ema je pocepala papir. Unutra je bio presavijen list hartije na linije, isti onakav kakvim su se dopisivali u srednjoj školi. Polako ga je otvorila i počela da čita.
**„Draga Ema,
Ako ovo čitaš, znači da nisam uspeo da održim svoje obećanje onako kako sam želeo. Molim te, nemoj biti ljuta, i nemoj predugo tugovati. Svakog dana sam se sećao. Obeležio sam ovaj datum u svakom kalendaru i odbrojavao kao dete koje čeka Božić.
Ali život je imao druge planove. Razboleo sam se, a doktori su mi rekli da možda neću dočekati ovaj trenutak. Ipak, nisam želeo da odustanem. Govorio sam sebi da moram da izdržim barem do dana kada ću te ponovo videti. Ti si uvek bila moje svetlo — osoba koja me naučila da verujem u nešto veće od sebe.
Ako si ovde, znači da si se i ti setila. To mi znači sve. Voleo bih da sedim pored tebe na toj klupi, da se smejem kao nekada. Voleo bih da vidim tvoj osmeh, da čujem tvoj glas posle svih ovih godina.
Ne mogu biti tamo telom, ali sam tu duhom. Nadam se da ti je život bio dobar, a ako nije, nadam se da će tek biti. Nastavi da živiš, da sanjaš i da se smeješ — za oboje.
Zauvek tvoj,
Danijel“**
Do trenutka kada je završila s čitanjem, Emino lice bilo je mokro od suza. Prislonila je pismo na grudi, lagano se njišući kao da ga tako može približiti sebi. Večernji povetarac šuštao je kroz krošnje, a ona je, na tren, gotovo mogla osetiti da sedi pored nje.
Ostala je na klupi sve dok sunce nije potpuno zašlo. Čudno, više se nije osećala sama. Obećanje je bilo prekršeno na jedan način, ali na drugi — bilo je ispunjeno. Oboje su došli — jedno telom, drugo duhom.
Kada je konačno ustala i krenula kući, znala je da će to pismo, i njega, nositi u svom srcu zauvek.