Podne.
Školski stadion pulsirao je zvucima: zvižduk, udarci lopte, povici učenika, miris ugrejanog asfalta i sveže trave.
Leto se bližilo kraju, ali sunce je i dalje udaralo u oči, odbijajući se od metalne ograde.
Na terenu je stajao osmi “B”.
Nastavnik fizičkog — visok, glasan, sa večitim pištaljkom o vratu — postrojavao je učenike u kolone.
— Brže u krug! — viknuo je. — Proverićemo brzinu pred takmičenje!
Deca su se nasmejala, neko je potapšao druga po ramenu, neko bacio loptu.
Svi — osim jednog.
Leon.
Tih, sa zakopčanom sportskom jaknom i patikama potamnjelim od vremena.
Trudio se da se ne ističe, ali uvek jeste.
Njegovi pokreti bili su sporiji, hod pažljiviji, disanje neravnomerno.
Ali trudio se.
Svakog puta.
— Leone, brže! — viknuo je nastavnik dok je dečak još stizao do svoje linije.
Leon je ubrzao korak, ali se spotakao.
Paо, oslonio se na dlanove, ustao, otresao prašinu.
Na trenutak je sve utihnulo.
Zatim se od pozadi čuo podsmeh.
— Pazi, šampione! — dobacio je neko podrugljivo.
Nastavnik je stisnuo usne.
— Ako ne možeš kao svi, sedi u hlad. Ne ometaj ostale.
Reči su zvučale gotovo ravnodušno. Ali bolele su kao metak.
Nije protestovao.
Otišao je i seo na ivicu terena, tamo gde trava prelazi u prašinu, gde je uvek tiše.
Sunce mu je udaralo u leđa, ranac je ležao pored, a oko njega su se razlivali tuđi glasovi — jednaki, glasni, brzi.
Gledao je kako ostali trče u krug.
Nastavnik je ponovo zviždao.
Lopta se otkotrljala do njega. Hteo je da je vrati — ali nije stigao. Nastavnik ju je podigao prvi.
— Sedi — rekao je kratko. — Ne smetaj.
Leon je klimnuo.
Podigao pogled ka nebu.
Osvetljeno plavo, bez oblaka.
Vazduh je podrhtavao, i činilo se da je i vreme stalo.
A onda — nešto se promenilo.
Jedan dečak je usporio.
Zatim drugi.
Treći je potpuno stao.
Nastavnik je zviždao.
— Rekao sam: trčanjem!
Ali niko nije potrčao.
Najpre su samo stajali. Zatim je neko prišao ivici terena. Pa još neko.
Tišina se širila poput talasa.
Nastavnik je zakoračio napred, zastao.
Gledao je kako njegov razred, jedan po jedan, izlazi iz kruga i prilazi Leonu.
Tišina.
Sunce.
Vetar.
Spustio je pištaljku.
I prvi put nije znao šta da kaže.
Sledećeg jutra škola je ćutala.
Stadion je bio prazan, trava je svetlucala od rose.
Deca su došla ranije nego inače.
Nastavnik — takođe.
Ali Leon nije došao.
Klupa na kojoj je juče sedeo bila je prazna.
Niko nije započeo zagrevanje. Niko nije dodirnuo loptu.
Nastavnik je stajao kraj kapije, gledajući u horizont, gde se polako dizalo sunce.
Činilo mu se da će svakog časa čuti korake.
Sporе, tihe, ali sigurne.
I ceo razred, zadržavajući dah, čekao je isto.
