U školskoj kantini uvek je bilo bučno — smeh, poslužavnici, zveket kašika.
Ali među tim glasovima uvek se čuo isti smeh — upućen ka dečaku koji je sedeo sam, pored prozora.
Zvao se Eli. Mali, mršav, raščupane kose i sa prevelikim rancem.
Svakog dana donosio je ručak ne u kutiji kao ostali, već u starom tetrapaku od soka — pažljivo opranom i zalepljenom selotejpom.
Iz njega je vadio sendvič, jabuku i ponekad komad suve pogače.
— Ozbiljno? Ručaš iz tetrapaka iz đubreta? — rugao mu se jedan stariji učenik. — Šta je sledeće, kašika od flaše?
Eli nije odgovarao. Samo bi se osmehnuo i seo dalje.
Jeo bi polako, uz male zalogaje, a pola hrane bi pažljivo spakovao nazad u tetrapak i vratio u ranac.
U početku je svima bilo smešno. Kasnije — normalno. Niko nije pitao zašto.
Sve do jednog dana.
Učiteljica ga je zadržala posle časa da joj pomogne oko materijala.
Kada su krenuli, primetila je da Eli ne ide kući, već ka starim šupama iza škole. Radoznala, pošla je za njim.
Pred jednom drvenom šupom, Eli je izvadio svoj tetrapak, otvorio ga i pažljivo izvadio pola sendviča i jabuku.
Pokucao je i tiho rekao:
— Mama, doneo sam ručak dok je još topao.
Iz šupe je izašla žena umornog lica, umotana u ćebe. Izgledala je bolesno.
Eli joj je pružio hranu i nasmejao se:
— Danas su davali testeninu, sačuvao sam malo.
Učiteljica je stajala bez reči.
Sledećeg dana, u kantini je bila tišina.
Kada je Eli izvadio svoj tetrapak, niko se nije nasmejao.
Jedan od dečaka mu je stavio sok na tacnu. Drugi mu je dodao komad pice.
Eli je podigao pogled i tiho rekao:
— Hvala.
Tog dana niko se nije smejao.
Tog dana svi su shvatili da snaga nije u tome da imaš mnogo,
već u tome da deliš ono malo što imaš — bez očekivanja.
