Red u supermarketu se vukao sporo. Ljudi su bili umorni — neki su gledali u telefone, neki nervozno premeštali proizvode iz ruke u ruku.
Kod kase je stajala mlada devojka — u iznošenom kaputu, starim cipelama i razbarušene kose. Bez šminke, samo umor i nesigurnost u očima.
U rukama je imala nekoliko stvari — hleb, mleko, malo pirinča i jabuke.
Kada je došao njen red, izvadila je stari novčanik i tiho pitala:
— Izvinite, ako mi malo zafali, mogu li da vratim nešto?
Kasirka, mlada i samouverena, glasno se nasmejala:
— Oho, evo još jedne! Da vam damo popust iz sažaljenja?
Nekoliko ljudi u redu se nasmejalo.
Devojka se zacrvenela i spustila pogled.
— Izvinite… ja samo… — počela je, ali joj je glas zadrhtao.
Prebrojala je sitninu — falilo joj je nekoliko dinara.
— Vratite jabuke, molim vas, — rekla je tiho.
Kasirka je teatralno zakolutala očima:
— Čuli ste? Vraćamo jabuke, nema para!
Tada je iz reda prišao muškarac u radnoj jakni, ruku prljavih od prašine.
Spustio je novac na traku i mirno rekao:
— Sve što je uzela, ja plaćam.
Kasirka je zastala.
— Poznajete se?
— Da, — rekao je i pogledao devojku. — To je doktorka koja je pre mesec dana spasla mog sina.
Red je utihnuo.
Devojka je tiho rekla:
— Samo sam radila svoj posao.
— A ja sad radim svoj, — odgovorio je s blagim osmehom.
Niko više nije rekao ni reč.
Kad je devojka izašla napolje, kiša je prestala i kroz oblake se probilo sunce — kao znak da pravda ipak postoji.
