Tog dana bilo je toplo i mirno.
Komšije su sedele na klupama, neko je kosio travu, a stari gospodin Hansen stajao je pored ograde, zamišljen.
Kada su do njega dotrčali dečaci iz komšiluka — Erik, Tom i Džejmi — rekao je:
— Momci, hoćete da zaradite koji dinar? Pomozite mi da iskopamo rupu. Posadićemo drvo — neka raste, da jednog dana daje hlad i vašoj deci.
Prihvatili su s osmehom. Uzeli su lopate, počeli da kopaju. Zemlja je bila meka, vlažna od kiše. Smeh, razgovor, spokoj.
Ali posle pola sata Erikova lopata udari u nešto tvrdo — metalni zvuk.
— Gospodine Hansen! Ovde ima nešto! — viknuo je.
Starac je prišao, pogledao i problijedeo.
Ruke su mu zadrhtale. Kleknuo je i pažljivo razgrtao zemlju.
Ispod gline ukazala se metalna kutija — stara, zarđala, ali čvrsto zakopana.
— Šta je to? — pitao je Tom.
Dugo je ćutao, pa tiho rekao:
— Mislio sam da je nikada više neću videti…
Izvadio je džepni nož, otvorio bravicu. Klik. Poklopac se podigao uz škripu.
Unutra — gomila požutelih pisama, vezanih kanapom, i mala drvena kutijica.
Na poklopcu urezano ime: Luiza.
Dečaci su se pogledali.
Starac je seo na zemlju, držeći kutijicu.
— To je bilo… davno, — rekao je. — Ona je živela ovde pre rata. Bili smo deca. Obećao sam da ću čuvati njena pisma i nikome ih ne pokazati dok sam živ. Mislio sam da radim pravu stvar… a onda je postalo kasno.
Otvorio je kutijicu.
Unutra — fotografija: mlada devojka u haljini sa belim okovratnikom i dečak pored nje, sa osmehom mladog Hansena.
Nastao je muk.
Samo se čula stara ljuljaška kako škripi s druge strane ograde.
Starac ih je pogledao:
— Eto… sad i vi znate.
Pa je pažljivo vratio kutiju, prekrio zemljom.
— Ovde ćemo posaditi drvo, — rekao je. — Neka raste. Neka pamti ono što ljudi zaboravljaju.
Nekoliko dana kasnije iz zemlje je iznikla prva zelena grančica — kao da nije izraslo samo drvo, već i cela priča, preteška da bi je jedan čovek nosio sam.
