Bio je to samo još jedan subotnji popodne u predgrađu.
Mark i Džena pili su kafu na tremu, dok se njihov šestogodišnji sin Tobi igrao u dvorištu sa zlatnim retriverom, Maksom.
Maks je bio miran pas — poslušan, tih, retko je lajao. Ali tog dana se promenio.
Tobi je otišao do samog kraja dvorišta kada je Maks iznenada ukočio pogled, podigao uši. Onda je počeo da laje — ne razigrano, već duboko, ljutito, uporno. Potrčao je prema Tobiju, zgrabio ga za majicu zubima i povukao ga dalje od ograde.
„Tobi!” povikala je Džena dok je trčala. „Šta se dešava?!”
Maks je stajao režeći, čvrsto oslonjenih šapa na mestu gde je zemlja bila sveža. Mark je prišao zbunjen.
„Da li je neko ovde skoro kopao?” promrmljao je.
Ali zemlja je bila previše glatka. Previše… namerno poravnata.
Uzeo je ašov iz šupe.
Ono što su otkrili ostavilo je roditelje bez reči — i s telefonom u rukama dok su zvali 911.
Zakopana na manje od pola metra dubine ležala je crna torba — unutra: pištolj, nekoliko velikih snopova novca i jednokratni telefon. Vlasti su potvrdile da se radilo o dokazima iz slučaja pljačke koja je ostala nerešena skoro pet godina. Neko je njihovo dvorište iskoristio kao skrovište — i ostavio sve iza sebe.
Ali tu se priča nije završila.
Dve noći kasnije, sigurnosne kamere zabeležile su čoveka kako preskače ogradu — pokušavajući da iskopa torbu. Ali tada je već bilo kasno. Uhapšen je na licu mesta.
Da Maks nije povukao Tobija, čovek je možda mogao da se vrati dok je dečak bio sam u dvorištu. Ili još gore — naoružan.
Tog dana Maks nije samo zalajao.
On je zaštitio, upozorio i razotkrio skriveni zločin zakopan pravo ispod njihovih nogu.
I od tog trenutka, Tobi ga više nije zvao „dobar dečko“.
Zvao ga je svojim herojem.
