U početku su ljudi mislili da je to samo slučajnost. Ponekad ptice prate ljude, spuštaju se kad osete hranu ili kad ih privuče nešto sjajno. Ali ovo je bilo drugačije.
Svakog jutra, bez izuzetka, dečak bi vozio svoj mali crveni bicikl do škole. I svakog jutra, one su dolazile.
Desetine crnih vrana kružile su iznad njegove glave, tiho klizeći vazduhom poput senki koje su bile vezane za njega. Neke su letele nisko, skoro dodirujući upravljač krilima, dok su se druge spuštale na bandere, nepomično posmatrajući njegov put.
Niko u komšiluku nije mogao da objasni tu pojavu. Dečak nikada nije obraćao pažnju na njih, nije ih terao. Samo bi vozio dalje, mirnog izraza lica, kao da je sasvim normalno da ga prati oblak tamnih krila.
Učitelji su ubrzo primetili da ptice čekaju na ogradi škole, poredjane u redove, tiho grakćući dok on ne bi krenuo kući. Roditelji su počeli da privlače svoju decu bliže sebi kad bi prolazio, šapućući o zlim znacima i kletvama.
Jednog popodneva, jedan hrabar komšija upitao je dečaka zašto ga vrane prate. On je zastao, namestio kaiševe na rancu i tiho rekao:
„One samo paze da stignem bezbedno.“
Kada ga je čovek dalje pritisnuo pitanjem, dodao je nešto što mu je sledilo krv u žilama:
„Tako rade još od nesreće. Otkad sam se vratio.“
Posle toga ga niko više ništa nije pitao. A vrane ga nikada nisu napustile.
