Jutro je bilo vedro, skoro providno.
Vazduh je mirisao na hleb i jutarnju svežinu, a sunčeve mrlje su trčale po zidovima stare kuće.
Dečak je sedeo na prozorskoj dasci, držeći u rukama crveni autić s izgrebanom stranom.
Točkić se okretao teško, ali je još uvek blistao kao onog dana kad mu ga je mama prvi put donela kući.
Gledao je u igračku dugo.
Ćutao.
Oči su mu blistale, ali ne od suza — već od sunca.
Iz kuhinje se čulo zveckanje posuđa i mamim tihi glas — pomalo umoran, ali topao.
Nešto je pevušila, kao uvek kad je pokušavala da ne misli o računima i umoru.
Znao je da joj se bliži rođendan.
Nije o tome pričala — samo se smešila i pekla pitu „za sebe“.
Prešao je prstom preko ogrebotine na autiću, kao da se oprašta.
Zatim je tiho šapnuo:
— Izvini.
Uzeo je staru kutiju, pažljivo spakovao igračku i sve zavezao kanapom.
Tiho je izašao, pazeći da vrata ne zaškrguću.
Napolju je vazduh mirisao na prašinu, hleb i sunce.
Išao je polako, držeći kutiju objema rukama — kao da u njoj nosi nešto živo.
Ljudi su prolazili, neko se smejao, neko žurio.
A on je samo hodao — tamo gde može da zameni ono što voli za ono što je potrebno.
Pijaca je brujala glasovima.
Sve je oko njega svetlelo, šumelo, mirisalo na pečene orahe, boju i papir.
Probijao se između tezgi dok nije ugledao starca u beloj košulji sa zavrnutim rukavima.
Na njegovom stolu ležale su stare knjige, satovi i igračke.
Dečak je prišao, spustio kutiju i tiho rekao:
— Hoću da prodam.
Starac je podigao pogled.
Svet je na trenutak zastao.
Pogledao je dečaka, pa kutiju,
i u toj kratkoj tišini bilo je svega — tuge, razumevanja i nečeg što je ličilo na poštovanje.
Otvorio je kutiju, video crveni autić, uzdahnuo i klimnuo glavom.
Novčići su zazvečali na stolu.
Dečak ih je uzeo i otišao, ne osvrćući se.
U izlogu preko puta video je privezak — mali, u obliku srca, koji je hvatao svetlost.
Nasmejao se, stegao novčiće u šaci i ušao unutra.
Uveče je mama prala sudove kad joj je prišao i spustio zamotuljak u ruke.
— Za tebe, — rekao je.
Odmotala je papir, ugledala privezak i zastala.
— Sine… odakle ti?..
Slegnuo je ramenima.
— Samo sam kupio.
Nije rekla ništa. Samo ga je zagrlila — jako, kao da se boji da ga pusti.
A onda šapnula:
— Najlepši poklon na svetu.
Na prozoru je sada stajalo prazno mesto.
Ali u kući je postalo nekako svetlije.