Kada se Ben probudio tog jutra, kuća je bila suviše tiha.
Pored njegovog kreveta nije bilo mesta gde je uvek ležao Marli — riđi pas pametnih očiju, koji je voleo da spava s njuškom na Benovim nogama.
Vrata ka dvorištu bila su odškrinuta. Mama je rekla da ih je neko možda zaboravio zatvoriti.
Tražili su ga ceo dan — po ulicama, u parku, lepljiveći oglase po drveću.
Ben nije mogao da govori bez knedle u grlu.
Crtao je Marlijevo lice flomasterom i kačio po kraju.
Uveče bi sedeo pored kapije i čekao, dok nebo ne postane ljubičasto.
Prošla je nedelja.
Nada je gotovo nestala.
A onda je mama povikala:
— Bene! Dođi brzo!
Marli je stajao kod kapije.
Prljav, umoran, ali mašući repom, kao da se ništa nije dogodilo.
Ben je potrčao, zagrlio ga — i tada video: na ogrlici je bio zavezan papirić.
Ruke su mu drhtale dok ga je otvarao.
Na komadiću iz sveske, drhtavim dečjim rukopisom pisalo je:
„Našao sam ga kod prodavnice. Doveo me kući kad mi je bilo loše.
Hvala vam na ovakvom prijatelju.“
Ispod — potpis: Lukas, 8 godina.
Ben je dugo sedeo, gledajući u poruku.
Marli mu je spustio glavu na krilo, a mama je tiho obrisala oči.
Ponekad, da bi pomogao nekome, dovoljno je samo da budeš tu —
čak i ako si samo pas. 🐾
