Išao je ka autu misleći samo na hladnu vodu i klimu.
Vrućina je bila nepodnošljiva.
Dok nije čuo plač.
Isprva nije poverovao.
Pomislio je — radio, telefon.
Ali zvuk je bio živ. Pravi.
Prišao je — srebrni auto stajao je na ivici parkinga.
Kroz staklo se gotovo ništa nije videlo: magla, kondenzacija, a onda — pokret.
Malo telo u dečjem sedištu.
Beba.
Lice crveno, usne posivele, glava unazad, oči stisnute.
Kucao je.
— Hej! Čuješ li?! —
Plač se pojačao.
Povukao je kvaku — zaključano.
Udario pesnicom u staklo.
Nijedna reakcija.
Vrisnuo je:
— Pomozite! Ovde je dete! —
Ali oko — samo šum automobila i vrućina.
Počeo je da trči, vratio se do kolica, zgrabio metalni deo, potrčao nazad.
Uzeo zalet i udario bočno staklo.
Pucanj, zvuk.
Još jedan udarac.
Staklo se rasulo.
Raspratio je vrata — iz auta je izjurio vreli vazduh kao plamen.
Uhvatio je dete, izvadio ga napolje.
Koža — žareća, ruke lepljive, disanje isprekidano.
Umotao je bebu u svoju majicu, počeo da je trlja, da joj duva u lice.
— Diši, molim te, diši…
I odjednom beba je udahnula.
Prvo kratko, pa dublje.
Zapisala je. Pravi, jak plač.
Prigrlio ju je, drhtavim rukama je štiteći od sunca.
Ljudi su počeli da se okupljaju, neko je zvao hitnu, neko snimao telefonom.
Stajao je sa bebom u rukama,
cela leđa mokra, ruke izgrebane, i jedna misao u glavi:
da je prošao pored — za deset minuta to dete bi bilo mrtvo.
Kad je stigla policija, još uvek nije mogao da pusti bebu.
