Čovek kome je pomogla na ulici vratio se sa papirima koji su promenili sve

Račel je uvek išla istom rutom kući s posla. Na uglu Glavne ulice često je viđala čoveka kako sedi naslonjen na zid, u pocepanim stvarima, lica izboranog od vremena. Većina ljudi bi prošla pored njega ne obazirući se, ali jedne kišne večeri, Račel je zastala.

Pogledao ju je iznenađeno kada mu je pružila kišobran i kesu s namirnicama. „Ne biste smeli ovako da budete napolju,“ rekla je tiho. On se blago nasmešio, promrmljao hvala, a ona je požurila dalje pre nego što je oluja pokvasila do kože.

Dani su prošli i ona je zaboravila na taj susret — sve dok crni luksuzni automobil nije stao ispred njene kancelarije. Izašao je isti čovek, ali ovog puta u besprekornom odelu, sa uredno počešljanom kosom i autoritativnim stavom.

Račel se ukočila. Da li je to zaista bio isti čovek?

Prišao joj je smireno, sigurnim korakom. „Nikada nisam imao priliku da vam se kako treba zahvalim,“ rekao je. „Morao sam da znam da u ovom gradu još ima dobrote.“

Pre nego što je stigla da odgovori, pružio joj je kovertu. Unutra su bila pravna dokumenta — vlasnički listovi na stan upisani na njeno ime.

Račel je zurila u šoku. „Ja… ne razumem.“

Čovek se nasmešio. „Dali ste mi nešto što niko drugi nije — dostojanstvo. Ja imam više nego dovoljno. Sada je red na vas.“

I baš tako, otišao je, ostavljajući je da stoji na trotoaru, dok joj se ceo svet zauvek promenio.

Ponekad se najmanje dobročinstvo vrati na načine koje nikada ne biste mogli ni da zamislite.

Like this post? Please share to your friends: