Dan je bio običan.
Topao vetar nosio je miris benzina i kafe, semafor je treperio u ritmu buke automobila.
Na raskrsnici, kod pešačkog prelaza, stajala je jedanaestogodišnja devojčica — Mia.
U rukama je držala štake, a na kolenima svesku sa nalepnicama — vraćala se iz škole za decu sa posebnim potrebama.
Pored nje je stajao muškarac — visok, u skupom sako, sa telefonom u ruci.
Nešto je pisao, nervozno mršteći obrve.
Semafor je kliknuo — upalilo se zeleno. Ljudi su krenuli napred.
Mia je polako zakoračila, pažljivo pomerajući štake.
Masa ju je zaobilazila; neki su se smešili, neki su žurili.
A muškarac pored nje, ne podižući pogled, promrmljao je razdraženo:
— Možeš li brže? Nisi ovde sama!
Ona nije ništa rekla.
Samo je spustila glavu i pokušala da ubrza.
I tada ju je on, uz uzdah nervoze, gurnuo.
Sve se dogodilo u sekundi.
Mia je izgubila ravnotežu, jedna štaka joj je ispala, i pala je nasred prelaza.
Automobili su zakočili, neko je vrisnuo.
Muškarac se povukao unazad, prestravljen sopstvenim postupkom, i počeo da se udaljava.
A onda — sirena. Glasna, probijajuća.
Iza ugla se pojavilo vatrogasno vozilo.
Zaustavilo se naglo.
Za njim — još jedno. I još jedno.
Za nekoliko sekundi, ceo trg bio je obasjan plavim svetlima rotacija. Ljudi su se okrenuli, zbunjeni.
Iz kabine je iskočio vatrogasac, visok, u uniformi, sa kacigom pod miškom.
— Šta se ovde dešava?!
Video je devojčicu na asfaltu, potrčao ka njoj.
Još jedan je prišao, drugi je zaustavio saobraćaj.
Za tren oka, oko Mije se našlo dvadeset ljudi — cela smena, vraćala se sa intervencije u obližnjoj ulici.
— Jesi li dobro, mala? — pitao je jedan, spuštajući se na koleno.
— Ja… pala sam… — šapatom je rekla.
— Sve je u redu, — dodao je drugi. — Tu smo mi.
Jedan joj je podigao svesku, drugi dodao štaku.
Delovali su brzo, odlučno; prolaznici nisu stigli ni telefone da izvade.
Vatrogasci su stali u krug oko nje, praveći živi štit.
A onaj muškarac stajao je na trotoaru — beo kao papir.
Jedan vatrogasac ga je pogledao pravo u oči:
— Ti si je gurnuo?
Nije odgovorio. Spustio je pogled.
— Sve smo videli, — rekao je drugi, pokazujući na kameru vozila. — Sve je snimljeno.
Ulicom se spustila tišina.
Mia je sedela na asfaltu, držeći svesku u rukama, i prvi put tog dana — nasmešila se.
— Hvala vam, — prošaputala je.
Vatrogasac se osmehnuo:
— Nema na čemu. Samo zapamti — u ovom gradu postoje ljudi koji će se uvek zaustaviti.
Kad su joj pomogli da dođe do trotoara, motori su se ponovo upalili, buka se vratila, ali ulica više nije bila ista.
Neko je zaplakao. Neko aplaudirao.
A muškarac je otišao, pognute glave, ne osvrnuvši se.
Kasnije je Mia u školi pričala:
„Pala sam… ali dvadeset ljudi me je odmah podiglo.
Svet nije tako ravnodušan kao što ponekad mislimo.“
