Nekada se njegovo ime izgovaralo sa divljenjem.
Džonatan — zvezda britanskog tenisa osamdesetih, osvajač Dejvis kupa, čovek čiji se osmeh nalazio na naslovnicama. Bio je idol, a zatim — senka svog prošlog života. Nakon povrede kolena i raspada porodice, nestao je iz javnosti, prodao kuću, preselio se iz grada i prestao da izlazi na teren.
Prošlo je skoro dvadeset godina.
Svako jutro Džonatan je ustajao tačno u sedam, pio kafu bez šećera i otvarao zavese kroz koje je ulazio siv, dosadan svet. Njegov jedini sagovornik bio je stari radio koji je šuštao i mumlao vesti.
Ali u sebi je razgovarao sa prošlošću. Sa sobom — dvadesetpetogodišnjim, drskim, brzim, živim.
Sve dok jednog dana nije ušla u njegov život Izabel.
Pomislio je da vidi fatamorganu. Stajala je kraj napuštenog terena, u beloj košulji, raščupane kose, s reketom u ruci. Koža joj je sijala na suncu, a na licu — onaj izraz koji je nekada viđao u ogledalu: žeđ za životom.
— Izvinite, — rekla je s blagim španskim akcentom, — vi ste Džonatan, zar ne?
On se nasmejao. — Bio sam. Davno.
— Studiram u Londonu, — nastavila je, — i čula sam da ste ranije trenirali decu. Rekli su mi da više ne primate učenike, ali… htela sam da odigram makar jedan set s legendom.
Hteo je da odbije. Ali nije mogao.
— Jedan set, — rekao je, — i ne obećavam da ću izgubiti.
Počeli su da se viđaju svake večeri.
Najpre su samo igrali. Zatim razgovarali. Onda bi ostajali na tribinama dok je zalazak bojao nebo u bakar. Izabel je pričala o Madridu, o majci koja je umrla od bolesti, o snu da nađe nekoga ko će je naučiti ne samo da igra, već i da se ne plaši poraza.
On je slušao i ćutao.
Svaki dan mu je vraćala dah.
Počeo je ponovo da se brije pre susreta, da bira košulju, da se seća starih šala. Uhvatilo ga je kako čeka njen smeh, njene oči, taj akcenat.
A onda — ono čega se najviše plašio.
Fotograf iz lokalnih novina uslikao ih je — starac i mlada devojka, smeju se na terenu. Slika je završila na internetu.
Komentari su stigli za sat vremena:
„Odvratno.“
„Deda našao igračku.“
„Ona to radi zbog para.“
Izabel je došla sutradan, ćuteći. U rukama — stari reket koji joj je poklonio pre nedelju dana.
— Znate, — rekla je gledajući ga pravo u oči, — mene nije briga šta misle.
— Ne moraš to da trpiš, — prošaptao je.
— A vi morate da shvatite, — rekla je tiho, — da nisam ovde iz sažaljenja. Ovde sam jer se samo pored vas osećam živo.
Nije imao reči. Samo ju je gledao i prvi put posle mnogo godina znao — opet diše.
Meseci su prolazili.
Šetali su, igrali, smejali se. Naučio je da pravi omlet, ona da gubi bez suza.
Ali vreme je nemilosrdno. Bolest o kojoj je ćutao napredovala je.
Prestao je da izlazi. Nije odgovarao na pozive.
Jedne kišne večeri, ona se vratila.
Stajala je na vratima, mokra do kože, s reketom u ruci.
— Džonatane, — šapnula je, — ako ne otvorite, ostaću ovde. Ne idem nikuda.
Otvorio je.
Siva svetlost lampe padala je po njihovim licima. Stajali su u tišini, dok je kiša lupkala po prozoru.
— Zašto si se vratila? — pitao je.
— Zato što ste vi jedini čovek koji me naučio da volim ne po godinama, nego srcem.
Pružila mu je reket.
— Sada je vaš potez.
Nasmejao se.
I prvi put posle mnogo godina shvatio: ponekad ljubav ne dolazi da bi ostala — već da te podseti da si još živ.
