Emili je oduvek sanjala život na selu, daleko od gradske buke.
Posle venčanja sa Džekom, preselili su se u staru kuću na rubu malog mesta, okruženu brežuljcima i poljima.
Imali su nekoliko kokošaka, dve koze i — najvažnije za Emili — kobilu po imenu Luna.
Luna nije bila samo životinja.
Bila je prijatelj. Pametna, nežna, odana.
Kad je Emili ostala trudna, Luna nije odstupala od nje — stalno je dodirivala njen stomak, kao da čuje otkucaje detetovog srca.
Ali sve se promenilo nekoliko nedelja pre termina.
Jednog toplog jesenjeg dana Emili je otišla na pašnjak da vidi Lunu.
Sunce je zalazilo, vazduh miran.
I odjednom — oštar bol.
Pognula se, držeći se za ogradu.
To su bile kontrakcije.
Previše rano. Previše naglo.
Telefon je ostao u kući.
Džek je bio na putu.
Do komšija — skoro kilometar.
Nije mogla da hoda.
Pala je na kolena, pokušavajući da diše.
Luna je došla odmah, uznemirena.
Stajala trenutak, a zatim potrčala.
Prošlo je deset minuta.
Emili je već bila na ivici snage kad je čula poznato frktanje.
Luna se vratila.
U zubima je držala — telefon.
Kako ga je našla? Ne zna se.
Ali telefon je radio.
Emili je uspela da pozove hitnu pomoć.
Dok je čekala, Luna je legla pored nje, štiteći je svojim telom.
Kada su stigli spasioci, ostali su bez reči:
kobila je ležala kraj trudne žene i nije se pomerala dok Emili nije prošaptala:
„U redu je, devojko… to su naši.“
U bolnici je rodila zdravu, iako prerano rođenu devojčicu.
Nazvali su je Hope — Nada.
Kada se Džek vratio, prvo je zagrlio Lunu i zaplakao.
Od tada je Luna postala legenda — kobila koja je spasla dva života.
