Bio je vreli jul.
Vazduh gust, kao da se topio.
Asfalt je blistao od toplote, lišće se nije micalo, a grad je izgledao sprženo.
Ispred malog kafića na uglu zaustavila se žena.
Mršava, pogurena, u iznošenoj haljini i starim patikama.
Lice umorno, ali oči — žive.
Zvala se Ana Morison. Nekada je predavala u školi, ali život se slomio: muž je poginuo u nesreći, sina su odveli na lečenje, a kuću je morala da proda.
Sad je živela na ulici, noćila u prihvatilištu i trudila se da ne smeta nikome.
Tog dana sunce je bilo nemilosrdno.
Prolazila je pored kafića sa svetlom reklamom i zastala, osećajući kako joj grlo gori od žeđi.
Miris kafe i svežeg peciva dolazio je iznutra, hladan vazduh klima-uređaja dopirao čak do trotoara.
Ana je prišla terasi i tiho rekla devojci kod vrata:
— Izvinite… mogu li dobiti čašu vode?
Iza pulta je stajala Kejt Vilson, dvadesetpetogodišnja konobarica.
Plava kosa vezana u rep, kecelja ispeglana, usne našminkane.
Pogledala je Anu od glave do pete i prezrivo se nasmešila.
— Vodu? — ponovila je. — Nismo mi besplatna menza.
— Molim vas, — rekla je Ana. — Hodam već dva sata, samo malo vode…
Kejt je uzdahnula i glasno rekla, tako da svi čuju:
— Idite odavde. Imamo goste. Kvarite im apetit.
Nekoliko ljudi se okrenulo.
Neko se nasmejao.
Ana je spustila glavu, usne su joj zadrhtale.
— Ne tražim novac, — tiho je rekla.
— Upravo zato. Idite, — odsekla je Kejt.
Ana se okrenula i otišla.
Senka s terase skliznula joj je niz leđa, a sunce je ponovo zapeklo u lice.
Nije plakala — samo je zakoračila u prašnjavu ulicu i nestala iza ugla.
Prošla je nedelja.
U kafiću je bilo gužve: vrućina nije popuštala, klima je jedva radila.
Kejt je stajala za pultom kad je neko pojačao televizor.
„Hitne vesti,“ rekao je voditelj.
Na ekranu — izgorela zgrada, dim, ljudi u panici.
Glas spikera:
„Sinoć je beskućnica spasla dečaka iz zapaljenog stana. Žena je poginula na mestu. Po rečima svedoka, bacila se u vatru bez oklevanja.“
Kejt se ukočila.
Na ekranu — poznato lice.
Iste oči, ista pogurena figura.
Ana.
— Bože… — šapnula je Kejt, stežući kecelju.
Neko iz kafića rekao je:
— Pa to je ona koju si oterala prošle nedelje.
U grudima joj se sve preokrenulo.
Setila se njenog tihog „molim vas“ i kako je bez razmišljanja zalupila vrata.
Sutradan se video proširio internetom: Kejt je klečala pred kamerom, plakala i drhtavim glasom govorila:
— Oterala sam je zbog čaše vode. A ona je spasla dete.
Onog istog dečaka, sina vlasnice kafića.
Sada, na pultu gde je nekada stajala Kejt, visi tabla:
„Voda — besplatno za sve. U znak sećanja na Anu Morison.“
