To je trebalo da bude obično jutro. Prepun autobus vozio je svojom rutom u špicu: školarci su ćaskali na zadnjim sedištima, kancelarijski radnici listali telefone, stariji su razgovarali o vremenu. Sve je bilo poznato i predvidivo.
Ali u jednom trenutku mirna vožnja pretvorila se u noćnu moru. Autobus je iznenada počeo da ubrzava. Putnici su isprva pomislili da vozač žuri, ali kada je vozilo počelo opasno da krivuda između traka, svi su shvatili — nešto nije u redu.
Vozač je sedeo nepomično za volanom, ruke su mu visile, glava mu je pala na grudi. Žena koja je sedela najbliže povikala je: „On gubi svest!“ Panika se proširila autobusom. Vozilo je jurilo ka prometnoj raskrsnici, a ispred su se već videla druga kola.
U tom trenutku, mladić iz trećeg reda skočio je na noge. Gurnuo je nekoliko zbunjenih putnika, preskočio ogradu i u poslednjem trenutku zgrabio volan. Autobus je naglo zaneo u stranu, ljudi su vrisnuli, neki su pali na pod.
Muškarac je svom snagom uspeo da ispravi vozilo, okrenuo se i viknuo: „Držite se!“ Pružio se ka pedali kočnice i svom snagom pritisnuo. Točkovi su zaškripali, autobus je zaneo, ali je uspeo da zakoči do kraja. Vozilo je kliznulo još nekoliko metara i zaustavilo se pored puta, za dlaku ne udarivši u stub i parkirane automobile.
U autobusu je nastao muk. Neko je jecao, neko se hvatao za srce, deca su se tiskala uz učitelje. Svi su znali: još samo nekoliko sekundi — i dogodila bi se tragedija.
Vozača su položili na sedište i pozvali hitnu pomoć. Lekari su kasnije potvrdili: čoveku je pozlilo dok je vozio. Da nije bilo brze reakcije putnika, desetine ljudi mogle su da stradaju.
Onaj koji je zaustavio autobus ostao je za mnoge samo „heroj u svakodnevnoj odeći“. Ali tog dana svi u autobusu shvatili su jedno — ponekad jedna jedina hrabrost zaista može da spase živote.
